Daša Drndić

Report 2015

Godinu dana nakon Pariza, dala sam se katapultirati u bezvremenost, u vanvremenost, u mrtvu prošlost, u umrlo vrijeme u kojem nije bilo ni mene ni mog sjećanja, ni sjećanja mojih predaka, u vrijeme toliko arhaično i daleko, toliko izglobljeno, u vrijeme kroz koje teče neka gusta ustajala krv, da sam se od njegove skamenjenosti, od njegova ugasnuća, od njegove opsjenarske, krnje egzistencije, od njegove nepotrebnosti i suvišnosti počela gušiti. Sva sačuvana ljepota minulih stoljeća, prirodna, arhitektonska, umjetnička, rasuta po brežuljcima Toskane, a prošarana (markirana) golemim posjedima ograđenih maslinika i vinograda usred kojih, poput jedrih debelih žena što se rastaču na suncu, leže široke jednokatne, najviše dvokatne vile u zagrljaju nepreglednih travnjaka, cvjetnjaka, ružičnjaka i voćnjaka, njegovanih vrtova s potočićima i umjetnim jezercima, sa stazicama koje idu gore i dolje do bazena s lođama u kojima posluga s Filipina, iz Ukrajine, iz Poljske ili Rumunjske, a možda i iz Hrvatske, odasvud gdje vladaju jad i siromaštvo, svojim gazdama koje oslovljava s barone i baronesso, conte i contesso, i njihovim gostima servira lagane podnevne zakuske, a navečer večere kojima često nedostaje un certo che, sretna što ima (ponekad i dobru) plaću, krov nad glavom i u toj pripizdini slobodnu nedjelju tokom koje nema kamo otići (pobjeći), osim možda u lokalnu crkvu ili na lokalno groblje. Pribor za jelo je srebrni, čaše su kristalne, podovi kameni prekriveni tepisima odasvud, iz Perzije, Kine i Meksika, zidovi otežali pod grafikama i uljima poznatih i nepoznatih majstora i pod nizovima starih i novih (nepročitanih) knjiga. Sve to bilo bi u redu da taj svijet pristaje ostati ušuškan u svojoj iluziji, u svojim potrošenim snovima i u njima se baškariti. Ali ne. Ti ljudi bi da ostanu u svojim kokonima, uronjeni u froncle zgasnute prošlosti, ali oni bi i da šeću po našoj ovovremenosti, ma koliko mučna, mračna i urušena bila. Oni bi da zavire u život, ovaj sada, dospijevajući tik do granice opasnosti, do njegova praga, ali potom da se hitro vrate, što izgleda nemušto, trapavo i tužno. U sadašnjost oni zakoračuju katkada oprezno, katkada bahato, za sobom vuku svoju tešku dekadentnu, istrošenu prtljagu koju ne znaju kamo smjestiti, gdje položiti. Oni su zbunjeni, pitaju se čime bi se mogli baviti da im prođe vrijeme, da im prođe život, pa se ničim i ne bave, ili pak vječito studiraju, ili osnivaju dobrotvorne udruge koje pomažu gladnima, traže sponzore i organiziraju kulturne evente.

Nije lijepo što sam ovako nabrijana, trebala sam uživati u luksuzu koji mi je ponuđen bezuvjetno, trebala sam biti zahvalna na tome što sam imala sobu za rad, za sebe cijeli kat i prozračnu tišinu prošaranu rupicama ptičjeg cvrkuta. Trebala sam se veseliti što mi netko priprema obroke, što mi svakog jutra Adinin muž u “moju” kuhinju donosi svježi kruh, što imam dvije caffettiere za espresso, u frižideru obrano mlijeko i marmeladu, što Irina iz Lavova s kojom natucam ruski želi da mi pere i pegla donje rublje ali ja nisam dala, jer u tom toweru u koji sam bila smještena postoji perilica, a dugmad na njoj znam pritiskati sama.

Ipak, to toskansko imanje, to utočište za pisce, pružalo je iskrice veselja. Te iskrice osvjetljavale su male ovozemaljske tvrdoglavosti, pohabanu svakodnevicu koja se (možda zbog nedostatka sredstava, možda zbog zamora lažnim sjajem), uvlačila u naše dane. Zavjesa u mojoj kupaonici bila je stara, izjedena mrljama plijesni, a pojedine alke na njenom vrhu otpale su, pa je neuredno visjela. Na pojedinim mjestima strop se krunio, žbuka između greda je pucala i pojavile su se pukotine. Drvene vrtne stolice trebalo je premazati firnisom i eventualno lakirati; dno teflon tave bilo je izgrebeno a ručka labava, pa je tava na vatri “šetala”, općenito, posuđe je moglo biti novije i pribora za kuhanje moglo je biti više. Pregorjele žarulje nitko nije mijenjao. U nekoliko prostorija utičnice za struju ispale su iz ležišta i visjele na golim žicama. O, radosti! Zamišljala sam da se tako postupno urušava to sad isprazno carstvo zamućenog sjaja, taj miraž, ta ofucana, izanđala snohvatica, kao što sam zamišljala i sanjala dan (koji neću dočekati) kad će se korijenje ovoga što živimo u sebe početi zaplitati i postupno se sušiti ili truliti, svejedno, zajedno s onim cirkusantskim kraljevskim obiteljima i s kardinalima i biskupima kostimiranim u zlatom optočenim haljama rasutih po svijetu.

Na tom toskanskom imanju mogla sam uživati, ali nisam. Bar ne prvih desetak dana. Sve to, taj besmisleni luksuz garniran ementalerskim razgovorima rezerviranim za večernje sate, razgovorčićima, pretvarao se u ubojicu misli, u pijavicu duha, u kradljivca svjetova i snova. Razgovori za večerom počinjali su usklicima hvale; kao ona teve kuharica Ana, svi odreda klicali su mmmmm, nakon čega bi jedni druge (i mene) pitali: Čiju kuhinju volite? Znate li kuhati? Što kuhate? Što se u vašoj zemlji jede? (Dolazilo mi je da kažem – govna, svi jedemo govna, što bi aristokracija i oni koji se prave da to jesu, shvatili kao neoprostiv prostakluk). Onda bi krenuli tračevi, pa euforična razmjena utisaka o posljednjoj epizodi Igre prijestolja, pri čemu sam bila potpuno hendikepirana. Roy Andersson, rekao sam, Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju. Je li netko gledao? Tišina je tresnula u risotto i u crno toskansko vino, na stolu su ostale splačine.

Kao da sam se, tad u vrijeme mog boravka u Toskani, zatekla u kakvom američkom kvazi-povijesnom filmu koji nagovještava dramu, ali (vanjske) drame nije bilo. Plutala sam po velikoj zastrašujuće ružnoj ljepoti (la grande bellezza) i proklinjala Sorrentina i njegov odvratan film.

A opet, zabavljala sam se djelomično sudjelujući u toj opereti čiju sam glazbu ja smišljala, čija se glazba vrtjela u mojoj glavi, pa je za one na imanju ostala nečujna. Potajno sam se družila s Gombrowiczem, promatrajući aktere toskanskog vodvilja kako mijenjaju kostime i maske glumeći u grotesknoj tragikomediji sadašnjosti, poput likova iz Witoldove Operette, te ne baš frivolne zabave za maneken-lutke povijesti. Promatrala sam kako ovo malo zatvoreno društvo ne vidi signale koje im šalje neki udaljeni svjetionik ili onaj Kleeov Angelus Novus, anđeo povijesti, kako ne čuje da njihovi operetni životi odašilju prve (ili posljednje) taktove pogrebnog marša upokojene Evrope.

Na engleskom te ljude zovu socialites. To su (navodno) popularne osobe (definicija ne kaže kome i za koga su te osobe popularne), obično iz bogatih ili aristokratskih obitelji, to su navodno ugledne osobe koje zauzimaju značajan društveni položaj među pripadnicima visoke klase. Ti socijaliti jako mnogo vremena provode (gube) sudjelujući u društvenim aktivnostima i stalno odlaze na razna društvena okupljanja kao što su banketi priređivani u dobrotvorne svrhe, privatni partyji, modne revije, sponzorske večere, podnevni domjenci, festivali i razni drugi ekskluzivni eventi; zadatak im je da vode lake konverzacije s ostalim gostima, odnosno da zabavljaju sve one sličnog visokog društvenog statusa. Među takve sam upala. Za njih, ja sam bila šljam. S obzirom na odgoj koji promovira suzdržanost, ti mali socijaliti kojima sam bila okružena pokušavali su svoj prijezir prema meni i onome o čemu govorim ne pokazivati, ali ja sam stalno nalazila teme koje su ih izbacivale iz takta, pa smo se na koncu i fizički udaljili. Za razgovore (i povremen smijeh) ostala mi je posluga od koje sam imala štošta čuti i naučiti.

U početku, loše sam spavala. Jedne sam noći sanjala malog crnog konja kako se ljulja u mreži razapetoj između dva drveta. Kad je ustao, vidjela sam da je jedva pedeset centimetara visok i oko metar dugačak. Htjela sam ga uzeti u naručje, ali nisam. Samo sam ga promatrala, totalno opčinjena. I Jung i Freud imali su štošta za reći o konjima koji ulaze u snove. Onda sam sanjala da mi netko javlja kako je mojoj sestri Adi dijagnosticiran karcinom bubrega koji se zove sedia Turca, a sedia Turca, osim što je udobna stolica à la chaise longue, može biti i čučavac, odnosno mjesto za sranje.

Onda sam se navikla.

Navikla sam se na sve. Pripitomila sam se.

Da, navikla sam se na poslugu, na konverzacijske i obročne rituale (zajednička večera bila je obavezna), na srebrninu, na umjetnine, na to da nemam kamo pobjeći, da do prvog sela ima dva sata hoda, na to da sam zatočenik napadne, proždrljive ljepote. I tad, kad sam se na sve to navikla, prestala sam pisati.

Nekoliko mjeseci poslije, provela sam četiri tjedna u Tirani. Šetala sam, promatrala sam, slušala sam i tugovala. U Tirani sam pisala.

 

Daša Drndić